Erika Hammer

Putopisi iz ničije zemlje

Kratko putovanje oko nekih pitanja njemačke književnosti

Uključivši se u razgovorne krugove o tijekovima suvremene književnosti i malo podrobnije razmišljajući, htjela bih privući pozornost na nekoliko uzbudljivih pojava kod već prikazanih spisateljica: Terézia Mora i Yoko Tawada.

Unutar njemačke književnosti, tj. književnosti na njemačkom jeziku i iz više aspekata se pojavljuje pitanje periferije i centra, ukoliko razmotrimo, na primjer, problematiku austrijske književnosti. Slika se još dalje može nijansirati kad je u pitanju književnost švicarske. Osim toga treba napomenuti kako njemačka književnost u svojoj povijesti nikada nije imala svoje stalne centre. Za njemačku književnost cijelo vrijeme bila je značajna periferijalna književnost i recepcija, o čemu je već bilo riječi u prijašnjem izdanju. Još se više naglašava dilema periferija – centar ako uvedemo novo gledište tzv. migracijsku, interkulturalnu ili transkulturalnu književnost. Razmatrat ću tekstove dviju spisateljice koje su dospjele u njemačku kulturu kao strankinje: Terézia Mora i Yoko Tawada. Iako su obje stigle s periferije, s istoka, ili jedna još dalje, čak iz Japana, i afirmirale se u kontekst njemačke književnosti relativno brzo osamdesetih godina (Tawada), odnosno devedesetih (Mora) – baš iz razloga njihovog značajnog uspjeha, danas niti čitatelji, niti kritika, niti iz znanstvenog aspekta za nje se ne može reći da spadaju periferiji.

Od osamdesetih godina u (zapadno)njemačkoj književnosti permanentno je prisutna namjera upoznati čitatelje s književnosti migranata ili radnika na privremenom radu u Njemačkoj. Naravno situacija nije uvijek bila toliko idealna kao danas, i proces koji traje od osamdesetih je zanimljiv, zapravo neiznenaðujući, kako je zanimanje prema interkulturalnoj književnosti postiglo da je sama pojava iz periferijalne dimenzije tzv. strane, američke germanistike dospjela u središte istraživanja i znanosti o književnosti. Od devedesetih objavljeno je bezbroj studija i knjiga u svezi s tom tematikom, naravno permanentno se izdaju i primarna djela i velik broj antologija koje daju preglednu sliku o aktualnom stanju.

Nasuprot, u svemu drukčijoj situaciji, rastućem zanimanju i znanstvenim istraživanjima, i trenutno je veliko razmimoilaženje na tom polju. Od tih jedno je: kako nazvati taj segment književnosti. Nazivi se naravno mijenjaju i u vremenskoj relaciji jer prvo se govorilo samo o književnosti radnika na privremenom radu u inozemstvu, ali taj naziv još i danas oscilira jer te književnike uvrstavaju u manjinsku, stranu ili migracijsku književnost. Meðutim danas zahvaljujući preokretu kulturne znanosti, govorimo o interkulturalnoj, multikulturalnoj ili transkulturalnoj književnosti.

No većina autora, naprimjer i Terézia Mora[1], vehementno prosvjeduju protiv tog izoliranja jer se žele vidjeti kao punopravni članovi njemačke književnosti, a ne autorom koga etiketiraju. Pikanteriju i paradoksalnost dokazuje kako i ona sama vlastito stanje naziva prihvatljivo izoliranje, s kojom današnja kritika i znanstveno zanimanje pokušava dati pojmovni okvir toj pojavi. Autori koji spadaju u prve redove mlade generacije njemačke književnosti ne žele biti žrtve multikulturalne mode, nego – kako o tome Mora govori – žele si izboriti mjesto tekstovima visoke razine. Jedna takva aktualna moda sa periferije književnog života pomjerava autore i tekstove prema centru pozornosti, ali etikete uglavnom odreðuju i recepciju.

Gore navedeno pitanje zapravo možda i nije to kako imenovati tu književnost, nego to jesu li potrebne takve zasebne kategorije. Tako i sama padam u ambivalentnu situaciju jer iz tog aspekta, iz aspekta migracijskog života ispitivam temu i tako nehotice stavljam autore u rubriku predrasuda. Odreðuje li migracijski život, ako da, onda u kakvoj mjeri, način pisanja More i Tawade, ne mogu odlučiti. U mojoj raspravi mnoštvo tema je u središtu pozornosti koje mogu biti u srodnosti, štoviše mogu se staviti u paralelu. Trudit ću se – kako bih izbjegla etiketiranje – u širem kontekstu ispitivati čvorišta problema, tako razbijajući segregaciju koja se na nekoj razini može shvatiti i kao izoliranje, periferiziranje. Kod More isto tako kao i kod Tawade vrlo su jaki autobiografski momenti. Dominancija pripovjedanja u Ich-formi, migracijska tematika ili pak permanentna prisutnost Japana sve to implicira takvo čitanje, no ovdje je riječi o više tome.[2]

            Pojava stranca u tim tekstovima ne mogu se dekodirati samo biografskim pristupom, nego one više ukazuju na općeljudsku tendenciju, na problematiku razumijevanja, na wittgensteinove i gadamerove granice, na granice jezika i razumijevanja.

Obje autorice reflektiraju u svezi s jezikom na medijalnost granice i bitka – kojemu se naravno može približiti i sa strane biografije jer su obje presjekle granice, kulture. Sama migracija koja je premještanje u prostoru, koja je mobilnost, postavlja pitanja problematike granice – bezgranice. Našu pozornost ne može zaobići, pri čitanju, da jedna točka je kod obje autorice prikazivanje stranosti.

Periferijalni bitak odnosno prekoračenje granica je glavno pitanje već i u prvoj knjizi More, u Neobična materija pograničnog područja, 2000 (Seltsame Materie, 1999). U taj kompleks spada razgraničavanje, problematika izopćivanja koje je takoðer središnji momenat, te nedvosmisleno objelodanjuje temu stranac. Ta stranost meðutim nije vezana uz mjesto, zemlju, kulturu kako to potvrðuju i prve rečenice romana Svakodnevica [Alle Tage]: „Kažimo da je vrijeme sada, mjesto nazovimo ovdje. Opišimo i jedno i drugo kako slijedi.

Jedan grad, istočni okrug. (...) Jedno subotno jutro.” (9) Na to rimuje i bezbroj izjava iz prve zbirke: i tamo uvijek „jedno selo”, „jedna crkva”, „jedno jezero” daju kulise koje nisu konkretnije definirane. Iako glavni junak romana (ako ga možemo tako nazvati, a ne antijunak) dolazi s Balkana u velegrad druge zemlje koja isto nije približnije odreðena. O polazišnoj točki gdje je „prije petnaest-dvadeset godina ranije” živio samo toliko doznajemo da je „gradić blizu triju granica”, a ustalom to je otok koji je nastao na mjestu nekadašnje močvare kontinentalnom klimom, a okoliš mu je kakvu čovjek naziva lijepom (24). Prema tome nema govora o konkretnim zemljama i granicama, nego o granicama općenito, iza koje se nalazi drugi, stranac, nepoznati, zagonetan i možda zaštraćujući, netko opasan. Središnji lik muškarca kojemu je već i otac bio inozemac napušta taj grad i zemlju i nastani se na jednome drugom bezimenom mjestu. Znači radi se o migracijskom kretanju, ali središnja pitanja su od toga dublja, i bave se pitanjem koje nazivamo „transcendentalno beskućništvo”.

To kretanje, putovanje i ujedno stalna promjena je centralni motiv i spisateljice Yoko Tawada. Osim u prijašnjoj zbirci, prikazana zbirka eseja s naslovom «Talisman», to tematiziraju i njezini romani, eseji pa i Opij Ovidiju [Opium für Ovid, 2000][3] koji naslov, osim aliteracije, pokreće niz asocijacije u čitatelju. Tawadina knjiga Ovidije oslanjajući se na prethodnika s bezbroj interferencija asocijativno i s logikom naslijeðenom iz delirija opija, iznova prepričava storije 22 mitske žene. Multiperspektivan i višeglasni tekst može se prihvatiti kao jezična igra u kojoj se miješaju ne samo stilovi i tonovi, nego i bezbroj neologizama i neobičnih sintagmi koje ostvaruju nove konstelacije jezika i dijelova svijeta. Stalno pomicanje perspektive umnožava nove dimenzije. Granice prema tome ne samo da se kod tvorbe riječi raširuju, nego to nam potrvðuje i nedostatak fiksne perspektivne točke.

Ukazivanje na Metamorfoze nikako nije slučajno jer u tom razmišljanju prisutne mutacije su podloga u najvećem broju tekstova Tawade. Ništa bolje ne dokazuje koliko je važan taj momenat za spisateljicu, nego to da je ona držala svoja predavanja o Poetici u Tübingenu s naslovom Preobražaji [Verwandlungen, 1998][4] Stalan pokret, preobražaj će postati konstanca koja zbriše i granice osobnosti, ponovo i ponovo načinje i modificira. Stave se pod znak upitnika u ovim tekstovima iskonski uobičajene konstrukcije identiteta. Obje spisateljice imaju za vlastiti cilj, kako ja vidim, da preispitaju konstrukcije svijeta nastale uz osobnost, da fokusiraju na lažnost i njihovu neizdrživost.

Ponavljajući motiv je u tekstovima i putovanje, no ta putovanja nas vode kroz bezbroj delirija i transsituacije o kojima se nezna nedvosmisleno jesu li nastala od droge ili alkohola, ili se pak mogu uzeti kao doživljaj Boga. Osjetila su konfuzna i rezultiraju drugu vrstu iskustva. Osjećaj lebdjenja koji ovdje nastaje ionako je središnji motiv u tekstovima More kako je stalno prisutan i u čudnom materijalu. Lebdjenje na vodi ili samo tako, san, stanje transa sve su to medijalna stanja koje su nezaobilazne točke, obje spisateljice, i forme bezgraničnog medijalnog bitka.

Stavljaju se pod znak upitnika automatizmi uobičajenosti, iskustva i sve se to projektira na pitanje jezika – na jezičnu mrežu koja nam u jedinstvu drži svjetonazor, i s time ga ukamenjuje. Osim inovacijskog i igračnog pristupa k jeziku, neizmjeničnost perspektive i tonova, polifonijsko pričanje, nadrealistične, asocijativne slike svemu tome služe. Ulije-vaju se i utapaju se vremenske dimenzije, ne mogu se razaznati mjesta niti dogaðaji. Uporaba vremenske dimenzije, književne vrste i njihova svojstvenost od jednog do jed-nog podcrtavaju otapanje i permanentno strujanje.

Ali u taj kompleks motiva spada i osobitost, odnosno njezin pojednostavljen oblik: ludilo. Kao da Morini likovi ne žive samo na rubu sela, grada i zemlje, nego i na nekom svojstvenom rubu normalnog i abnormalnog kako to čine i likovi Tawade, s naglašenom naivnošću. Sve će to biti dvooštrica zato jer se ne može nedvosmisleno odlučiti da s koje su strane ruba. U tim tekstovima, pod tim podrazumijevam i Tawadine eseje, sve stoji naglavačke, dominiraju medijalni svijetovi u kojima se teško razlučuje vanjska i unutrašnja strana. Perspektive ne mogu imati fokus kao da su kamere u stalnom pokretu poduprijevši i naglašavajući motivičnu mrežu koja naglašava nedostatak promjena i počivališnih točaka. Kako likovi prelaze granice zemalja i povezivaju kulture, tako intertekstualnost razbija rubove tekstova. I riječi, igra riječima, odnosno medijalna pregrada pisanog i govornog jezika rezultira stalno strujanje u nekakvoj amorfnoj sredini.

Knjige, pristigle iz ničije zemlje vode nas tamo gdje nema imena, riječi, značenja, tamo gdje se sve stavlja pod znak upitnika. U tom medijalnom svijetu, nazovimo bitak-granica, dobijaju prostor neka nova originalna iskustva i jedan drugi, samo ovdje prosperirajući, jezik. Ovdje upoznati tekstovi More i Tawade vode nas na pustolovno putovanje zapravo u našu svakodnevicu, a  uz to putovanje nabijaju nam nove naočale kako bi nastala pukotina u našemu vidu. Na to upućuje niz središnjih motiva kao opij, trans, delirij, halucinacije, san, ludilo i slična stanja koja nam zbrkaju osjetila i deformiraju naš automatični svjetonazor temeljen na jezičnoj mreži. Sve to i pukotina, stvorena naočalima, podsjećavaju nas da uvijek postoji nešto u odnosu izmeðu nas i svijeta. Tekstovi, s time da rado stavljaju naglavačke uobičajene svjetonazore, pokazuju da je varljiva i lažna sigurnost koju nam jezik pruža. „život bez naočala je dosadan” – kaže Coronis u sedmom poglavlju Opij Ovidiju kada isprobava više naočala na kontroli kod liječnika i nastavlja: „Uvijek vidim nešto drugo. Uz stalnu promjenu naočala doživjeti višeznačnost – to bi bila svrha naočala?”

Kiadványunk felsőoktatási segédanyag, mely A Pécs / Sopiane Örökség Kht,a Pro Renovanda Cultura Hungariae Alapítvány „Klebelsberg Kunó Emlékére” Szakalapítványa,valamint A Pécs2010 Programtanács „Európa Kulturális Fővárosa - 2010” cím elérésére kiírt pályázatán megítélt Nívódíj segítségével, a kiadványhoz kötődő konferencia pedig a Pécsi Tudományegyetem Rektora, a Pécsi Tudományegyetem Bölcsészettudományi Karának Dékánja, a Modern Irodalomtörténeti és Irodalomelméleti Tanszék, a magyar szakos levelező képzés és a Liber-Arte Alapítvány által nyújtott támogatásokkal jöhetett csak létre. Segítségükért ezúton is köszönetet mondunk.