Margit Köves

”Ponovno rođena” književnost – Inačice reinkarnacije

Pridružila sam se diskusiji o centru i periferiji tek u drugome dijelu; obradovao me poziv zbog iskustva odrastanja u Mađarskoj – koju Zapadna Europa još uvijek smatra periferijom – kao i zbog mog života u Indiji koja se također, iako na malo drukčiji način, smatra periferijom. Moj članak Ponovno rođena književnost, utemeljen na intervjuu s kritičarem Péterom Balassem u Kétezeru, polemizira o pomicanju centra na Sjever/Jug. U članku se raspravlja o tome problemu s aspekta indijske književnosti i postkolonijalne teorije. U posljednjih pedeset godina indijska je književnost na engleskome jeziku postala dijelom svjetske književnosti te bitnim primjerkom postmodernizma u vrijeme kada je problem centra/periferije prolazio kroz velike mijene. Naslov mog članka, ”Ponovno rođena” književnost (”Twice Born” Fiction), odnosi se na naslov knjige Meenakshi Mukherjee ”Ponovno rođena književnost”. [”The Twice Born Fiction”, 1971].

Ponovno prosuđivanje indijske književnosti na engleskome jeziku povezano je s teorijom orijentalizma i postkolonijalnoga diskursa. Objavljivanje teksta ”Imperij otpisuje” [”The Empire Writes Back”, 1987] ukazuje na ponovno rođenje indijske književnosti na engleskome jeziku koja analizira odnos između centra i periferije, norme koje upravljaju književnim jezikom, objektivnost te norme žanrovske hijerarhije. Transformacija društvenoga i estetskoga vrijednosnog sustava, žanrovi, narativni identiteti, utjecaj umjetnosti i filma – sve su to značajke novoga indijskog romana na engleskome jeziku. U ovome ću članku razmatrati neke od navedenih aspekata i ukazati na činjenicu da indijski potkontinent definira ekstremne kontraste na potpuno novim temeljima. Iskustvo čitanja Örkényja, Margit Kaffke, Hrabla i Esterházyja nudi analogije i interferira s mojim tumačenjima indijskih pisaca Ruth Prawer Jhabvala i V. S. Naipaula, Mantoa, Anite Desai i Rushdija. Držim da je moj doživljaj ovih pisaca poseban slučaj srednjoeuropskoga manjinskog iščitavanja, kako navodi Zoltán Gátai u kontekstu hrvatske književnosti (Zoltán Gátai P/C 1,73).

U prvome dijelu ”Ponovno rođene književnosti” interpretirala sam rad književnice koju sam upoznala u Indiji, Ruth Jhabvala. Njezina proza opisuje periferiju koristeći se tradicionalnim atributima orijentalizma, metaforama kao što su ”žega” i ”prašina”. Riječ je o Nehruovoj eri (1947󈞬), vremenu u kojemu indijska viša srednja klasa preuzima dominaciju nad kolonijalnom srednjom klasom. Njezini su karakteri, siromašni Europljani koji u Indiju dolaze iz različitih dijelova Europe, Engleske, Njemačke ili Poljske, fizički nazočni u Indiji, ali u stvarnosti pate od osjećaja odsutnosti. Nije sasvim jasno je li taj osjećaj odsutnosti usmjeren ka centru koji nedostaje, ka njihovoj europskoj domovini, ili ka Indiji. U tome sam kontekstu interpretirala i dvije kratke Jhabvaline priče – Moj prvi brak [My First Marriage, 1957] i Intervju [The Interview, 1963]. Stvarnost i autentičnost predstavljaju ključne točke njezina književnog stvaralaštva.

Naipaulov roman Kuća za gospodina Biswasa [A House for Mr Biswas, 1961] izražava osjećaj prolaznosti, neizvjesnosti i lingvističke nesigurnosti, osjećaj otuđenosti koju gospodin Biswas proživljava medu Tulsijevima, rođacima njegove supruge. Glavna tema ovoga djela jest razočaranje nakon političkoga oslobođenja. U obzir sam uzela i Naipaulove eseje ”Prostor tame” [”An Area of Darkness”, 1964] i ”Indija: Ranjena civilizacija” [”India: A Wounded Civilization”, 1977] koji podsjećaju na Srce tame (1999) (Heart of Darkness, 1902) Josepha Conrada. Metaforička tama afričke džungle iz Conradova romana preobličena je u tamu Indije nakon Nezavisnosti u Naipaulovu eseju Prostor tame. Naipaul posjeduje bogat smisao za humor i ironiju dok opisuje svakodnevni život u Delhiju i drugim indijskim krajevima.

U eseju ”Indija: Ranjena civilizacija”, napisanom nakon razdoblja Izvanrednog stanja (1975󈞹), Naipaul otkriva Indiju nakon Nezavisnosti u kontekstu identiteta, politike i povijesti. Naipaul opisuje slom institucija metaforom ”rana”. Stara se civilizacija izjednačuje s hinduskim kulturnim i filozofskim sustavom, s uspomenama na hinduske običaje obitelji Naipaul u Trinidadu.

Političku slobodu nakon Nezavisnosti Naipaul povezuje s oružanim sukobom kao u slučaju naxalitskoga pokrteta te s desno orijentiranim krilima kao što su Shiv Sena i BJP. Djela V.S. Naipaula i R. Jhabvala bave se poviješću portretirajući indijske institucije s velikom dozom razočaranja i očaja, te rabe velik broj stereotipa koji su značajke orijentalizma. Edward Said bilježi:

”Orijentalizam kao zapadni stil dominacije, preoblikovanja i posjedovanja autoriteta nad Orijentom.”

Posebno značenje Said pripisuje književnosti, Jane Austen, Albertu Camusu, D.H. Lawrencu, T.S. Eliotu, tekstovima i glazbi modernizma na kojima se mogu istraživati estetske refleksije kolonijalnoga sustava, kao i njegov utjecaj na europski modernizam i kulturološko samoodređenje. Recepcija indijskog modernizma značila je indijski kult podvojene ličnosti koju su neki razumjeli kao nepripadanje, a neki kao istodobno pripadanje engleskoj i lokalnim kulturama. Taj je osjećaj rezultatom paralelnoga i dvostrukoga pogleda insidera i outsidera. Kulturološki obrat osamdesetih i teoretiziranje o orijentalnome diskursu utjecali su na kanone indijske katedre za englesku književnost i njezine tekstualne analize. Prihvaćeni kanonski tekstovi kao što su Kiplingov Kim (Kim) i Knjiga o džungli (1995) (Jungle Book), Fosterov Put do Indije (2001; Passage to India, 1924) te klasici poput Shakespeareove Oluje (1950) (The Tempest) tumačit će se na potpuno nov način. Kulturološki je obrat ponudio mogućnost interdisciplinarnog rada na tekstovima iz povijesti, politike i književnosti.

U kontekstu postkolonijalne teorije i indijske književnosti na engleskome jeziku očevidno je da je dosadašnji smjer od centra ka periferiji preokrenut ili, kako je to formulirala Edit Gilbert (P/C 1,8), dihotomoja između koncepta centra i periferije je umnožena.

U drugome dijelu članka bavim se vezom između postkolonijalne teorije i indijskog romana na engleskome jeziku u devedesetim godinama 20. stoljeća, kada se kulturološke značajke orijentalizma šire putem postkolonijalne teorije na mjesne specifičnosti, kao što su koncept klase u predodžbi o potčinjenosti. To je rezultiralo ponovnim vrednovanjem periferije, društvene eksploatacije, marginalnih skupina i pozicija, aspekata koji su postali dijelom kritičke strategije devedesetih. Autori teksta ”Imperij otpisuje” (Bill Ashcroft, Gareth Griffiths i Helen Tiffin, ”The Empire Writes Back”) inzistiraju na kontinuitetu kolonijalnih i postkolonijalnih studija, dok autori kao što su Trivedi i Pankaj Mishra (oboje žive u Indiji) naglašavaju njihov sraz.

Romani Amitava Ghosha Staklena palača (The Glass Palace, 2000) i Gladno doba (The Hungry Tide, 2004), Mukula Kesavana Gledajući kroz staklo [Looking Through Glass, 1995}, Geete Hariharan U doba opsade [In Times of Siege, 2003] temelje se na višestrukoj viziji povijesti i samorefleksije. Gayatri Chakravorty Spivak u svojim interpretacijama kratkih priča Mahasvete Devi i nekih drugih pisaca analizira stajalište žena na periferiji. Postkolonijalistički pristup povećao je interes pisaca koji pišu na lokalnome jeziku za teme Raspada, tragične podjele indijskoga potkontinenta na Indiju i Pakistan u doba Nezavisnosti 1947. godine.

Romani Salmana Rushdija Djeca ponoći (2000; Midnight's Children, 1981) i Maurov posljednji uzdah (2003; The Moor's Last Sigh, 1995) bave se Nezavisnošću i razvojem događaja nakon 1947. godine kroz višestruko pripovijedanje. U oba romana Rushdie rabi metaforu nacionalističkoga povijesnog pisanja, nacije kao obitelji. Metafora perforirane plahte u Djeci ponoći povezana je s 1915. godinom, početkom priče o ”talismanu” koji je pripadao Salimu, unuku liberalnoga muslimanskog liječnika Adama Aziza. Salimova genealogija (fiktivna, a ne genetska) moguća je alternativa ulozi obiteljskih dinastija u politici.

U Maurovu posljednjem uzdahu Rushdie povezuje alternativnu povijest sa savezom španjolsko-židovskih Zogoibyja i portugalske obitelji Da Gama. Rushdie obrće odnos Europe, Velike Britanije i Portugala i pretvara Bombay u gornji sloj palimpsesta. Majka Indija, ključna slika indijskog nacionalizma, oslikana je u karakteru Aurore ”koja je voljela i izdala i pojela i uništila i ponovno voljela svoju djecu”. Po mome mišljenju Rushdie ne zanemaruje etičke dileme modernizma i koncept univerzalnosti (o tome raspravlja u vezi s Imreom Kertészom u P/C1, 108 Tamás Zoltan Kiss) – obilježje njegova modernizma upravo jest pokušaj da pronađe njihova različita određenja.

II.

Za svoj članak ”Inačice reinkarnacije” (”Variations on Reincarnation”) odabrala sam dva indijska romana na engleskome jeziku – Neobičan slučaj Billyja Biswasa [The Strange Case of Billy Biswas, 1971] Aruna Joshija te Calcuttski kromozom, Roman groznice, delirija i otkrića [Calcutta Chromosome, A Novel of Fevers, Delirium and Discovery, 1996] Amitava Ghosha, kako bih istražila poetiku nadilaženja spiritualnih granica. Radnja oba romana počinje u New Yorku i nastavlja se u Indiji. Joshijev egzistencijalistički roman dovodi u opreku tehnološku, etičku, spoznajnu svijest urbane indijske srednje klase sa svijetom, običajima, životnim stilom plemena na brdima Maikal, dok Calcuttski kromozom zadire u podstvarni svijet međuljudskih odnosa i pokazuje kroz povijest istra-živanja malarije složenu interpretaciju racionalne i mitske misli.

Glavni je junak romana Neobičan slučaj Billyja Biswasa podvojena ličnost, rastrgana između urbanoga ”civiliziranoga” i svoga ”plemenskoga”, ”bezvremenoga”, ”neciviliziranoga” Ja. Suprotnost i kontrast izmedu Biswasa i njegove obitelji, plemena i urbane srednje klase, mogu se omeđiti kako u geografskome, tako i u prostornome smislu. Biswas osjeća da okruženje u gradu ograničuje njegov ”prirodan” osjećaj za prostor i vrijeme, dok je njegovo ”plemensko” Ja usmjereno ka bezvremenskomu, univerzalnu biću. Stvaranje Jastva i Drugog u Neobičnome slučaju Billyja Biswasa odgovaraju Fosterovu Putu do Indije u kojemu se granica između svjetovnoga i duhovnoga prekoračuje u Malabarskim pećinama. U romanu ruske spisateljice Ulitskaya Slučaj Kukotsky [Kukotsky's Case, 2001] nalazimo različite koncepte sudara prostora i vremena; povijesno stvarno vrijeme upravlja životom obitelji Kukotsky i Jelene; u Neobičnome slučaju Billyja Biswasa obitelj Biswas i Romi, sakupljač-pripovjedač romana žive u stvarnome prostoru i vremenu, dok je krčenje šume podno stijene Chandtola sveti prostor kojemu pripada mitsko vrijeme.

Calcuttski kromozom [Calcutta Chromosome, 1996] predstavlja vrlo snažnu metaforu postkolonijalnoga pisanja, građevinu u procesu gradnje ili uništenja. Tri građevine igraju značajnu ulogu u romanu.

1. Antar, pripovjedač Calcuttskoga kromozoma, živi u New Yorku u ”sumornoj, hladnoj zgradi, zatočenoj u skele zahrđaloga čeličnog izlaza za slučaj nužde”. Nekada davno zgrada je bila ispunjena «glasnim, vedrim» obiteljima sa Srednjeg Istoka i iz Središnje Azije, obiteljima koje su ili umrle, ili su se odselile, ili su ubijene.To je mjesto na kojemu se Antar upliće u priču kroz svoje računalo koje zove Ava.

Murugan govori o dvama prebivalištima Ronalda Rossa:

2. Bungalov u Secunderabadu gdje živi Ross s još dva činovnika primjerak je kolonijalne arhitekture i stoji kao opreka stanovima u kojima živi posluga:

”dugački kolonijalni bungalov; bijelo ofarbani zidovi, užasno visoki stropovi, hladna, tamna unutrašnjost, slonovi parkirani ispred ulaza u kuću”

”A tu su i odaje za poslugu, daleko da ih se jedva može vidjeti: dugački, niski red soba. Sobe su male, ali u nekima živi i po šest-sedam ljudi, dok u nekima obitavaju i cijele obitelji.”

3. Ulicu Robinson br. 3, gdje je nekada živio Ross, kupio je i obnovio Romen Haldar. U vrijeme kada se odvija ova radnja, građevinari iz Nepala žive u napuštenoj ljušturi zgrade. Na tome mjestu 21. kolovoza skupina gnostika održava magično-gnostičku seansu.

Posljednje dvije zgrade povezane su sa službenom poviješću istraživanja malarije, a kasnije su ih preuzeli drugi kolonijalani subjekti. Prikazujući kontrast između fasade i ”napuštene ljušture”, fasade i pozadinskih soba, roman dekonstruira službenu povijest istraživanja malarije i pokazuje kako mjesni gnostici, antiznanstvenici, kontroliraju život Rossa i njegovih rivala (Cunninghamovih i Farleyevih) i uređuju Rossov akademski uspjeh.

Mjesni antiznanstvenici koji rade u Cunninghamovu laboratoriju zadnje desetljeće 19. st. žive na marginama društva. Mangalu, čistačicu u laboratoriju, Cunningham opisuje kao nekoga ”malo suludog”. No za Farleya, mladoga znanstvenika, sasvim je jasno da je upravo ona ta koja upravlja. Farley je također svjedokom da Mangala liječi krvlju golubova pacijente koji boluju od ”sifilistične demencije”. Mangala upotrebljava posebnu vrstu prijenosnika malarije koja izaziva novu genetsku kombinaciju. Nositelj kromozoma, spremište informacija – i Calcuttski kromozom zadire duboko u problem sakupljanja, uređivanja i pohranjivanja informacija. Znanje ponuđeno i spremljeno u bilješke i članke oblikuje dominantan diskurs službene znnanosti. Ross, Griegson, Farley i Murugan bilježe, sakupljaju i katalogiziraju sve informacije. Kao protuteža tomu, antiznanstvenici upotrebljavaju tišinu kao način otpora. Gnostičko se znanje ne može prenijeti verbalno. Kult je Tišine tema poznatoga bengalskog pisca Phulmonija, a tišina je i tehnika koju u međusobnoj komunikaciji prakticiraju spiritualisti. Grofica Pongrácz, tajnica mađarskih spiritualista, otkriva rane ostatke Valentinova kulta, hramove Kaosa i Tišine. Prema gnosticima tišina je izvorno stanje i svijest o Bogu. Lutchman i Mangala komuniciraju kroz tišinu i govor tijela.

Svojim osobitim odnosom prema prostoru i vremenu te ulogom imaginarnog elementa Calcuttski kromozom pripisuje veliki značaj čitatelju koji je dio razotkrivanja zavjere, prepoznavanja izopačenosti, identiteta karaktera, mjesta i vremena. U Calcuttskome kromozomu povratak događaja, kružna struktura, ukazuje na cikličko vrijeme koje čitatelja vraća na početnu situaciju romana. (Edit V. Gilbert Nebo je još uvijek nenastanjeno http://www.litera.hu/object.5adcbe20-5f97-49e2-9419-142631cf4972.ivy, 2005.12.07.).

Antar više ni sam ne zna upravlja li on računalom ili računalo upravlja njime. Tara i Lucky, reinkarnacije Lutchmana i Mangale, u New York se doseljavaju vrata do vrata i pojavljuju u neočekivanim situacijama. Cikličko vrijeme i ponovljeni događaji u romanu uokviruju pojam teološkoga povijesnog vremena povezanoga s europskim konceptom povijesti.

Vissza a tartalomjegyzékhez

Kiadványunk felsőoktatási segédanyag, mely A Pécs / Sopiane Örökség Kht,a Pro Renovanda Cultura Hungariae Alapítvány „Klebelsberg Kunó Emlékére” Szakalapítványa,valamint A Pécs2010 Programtanács „Európa Kulturális Fővárosa - 2010” cím elérésére kiírt pályázatán megítélt Nívódíj segítségével, a kiadványhoz kötődő konferencia pedig a Pécsi Tudományegyetem Rektora, a Pécsi Tudományegyetem Bölcsészettudományi Karának Dékánja, a Modern Irodalomtörténeti és Irodalomelméleti Tanszék, a magyar szakos levelező képzés és a Liber-Arte Alapítvány által nyújtott támogatásokkal jöhetett csak létre. Segítségükért ezúton is köszönetet mondunk.